Teroristi, očajnici i rally vozači

Juli 25, 2011

Svibanj 20, 2011

Očajnički nas jedan zaposlenik na benzinskoj crpki pokušava podučiti turski. Mi ne razumijemo što nam želi reći. On ponavlja toliko dugo dok konačno iz našeg ruksaka nismo izvukli riječnik. Još neke benzinske su nam ostale u dobroj uspomeni. Srdačnost i spremnost za pomoć koju smo tako često susretali, uvijek bi nas se iznova dojmili. Tako smo sada napeto čekali dok nam čovjek na benzinskoj nije pokazao za njega iznimno važnu riječ: „Teroristi“. „Gdje?“ upitali smo. „Ovdje!“ eto odgovora. Sjetili smo se da smo često bili upozoravani na istočnu Tursku. Jedan Turčin nam je rekao: „Vi kao turisti možete ići tamo, ali za nas, Turke iz zapadnog dijela, bi to bilo preopasno.“ Uz to smo uočili da su na mnogim prozorima postavljenje rešetke. Jedno jutro se nismo čudili kad smo ugledali naoružanog čovjeka koji je na otvorenom polju stražario uz polje kapule. S ne baš najboljim osjećajem u trbuhu, ali istovremeno svjesni Božje svemoći, krenuli smo s benzinske. Pola sata kasnije je jedan bijeli auto stao ispred nas, i iz njega su izišla tri čovjeka. „Policija! Kuda idete?“ „U Tarz“. „Odakle dolazite?“ „Iz Švicarske.“ Pružili su nam pet osvježavajućih maramica, uđoše u auto i nestadoše. Još uvjek pod dojmom upozorenja s benzinske, kod nas su se skupljale sumnje jesu li to bili pravi policajci. Iako su bili u civilu, nisu nam pokazali svoje isprave, niti tražili naše. Uz to, u Turskoj još nismo doživjeli da su svi policajci izišli iz auta kako bi nas ispitali. „Sljedeći put moramo bolje paziti i barem upamtiti broj pločica automobila“, rekli smo jedno drugom.

Neki Turci su sumnjali u naše izjave. „To je nemoguće da ste pješice stigli tu iz Švicarske. Gdje vam je bicikl?“ pitao nas je jedan mladić nevjerujući. „Nemamo bicikl“, reče Hanspeter. „To vam ne vjerujem!“ odgovori, okrenu se i promjeni stranu ulice. Jedan drugi je htio dokaze. „Pokažite mi vaše đonove.“ Ova scena nas je podsjetila na mladog učenika Tomu koji nije htio vjerovati drugim učenicima da je Isus uskrsnuo, i najprije htio vidjeti rupe od čavala i dodirnuti ih. Ponekad je Božja čuda doista teško shvatiti. Budući da na našem putu već gotovo devet mjeseci nismo bili ozbiljnije bolesni i tjelesno smo u dobroj formi, to je za nas već čudo. Kratko prije puta je Annemarie morala operirati koljeno zbog jedne upale. Dobro je surađivalo i kada smo ovaj tjedan jedan dan morali preći 50 km. Prošli tjedan smo se čudili jednom malom čudu. Za to jutro smo navili budilicu na 4.45. Naši susjedi iz susjedne sobe probudili su nas već u 3.30, nakon čega Annemarie više nije mogla zaspati. Oko podneva se navukla teška oluja, i potražili smo zaštitu ispod ruba krova jednog biroa. „Ova noć bila je jednostavno prekratka. Trebam jednu Colu“, rekla je Annemarie. Dvije sekunde kasnije pred nama je stajao jedan čovjek koji o tome ništa nije znao, i pružio nam dvije limenke Cole. Bez riječi smo ga u čuđenju gledali. Bog nas svojom preciznosti uvijek ponovo iznenađuje. To smo također doživjeli u Antiohiji /Antakya, koja je za nas bila zadnji veliki grad prije granice sa Sirijom.

Pitanje hoćemo li usprkos političkim nemirima moći pješice putovati kroz Siriju, već je nekoliko tjedana bilo u nama. Od ostalih svjetskih putnika smo saznali da na granici više nisu mogli dobiti vizu. Prije odlaska nismo mogli zatražiti još važeću vizu jer vrijedi najviše šest mejseci. Nakon dugog razmišljanja i puno molitve odlučili smo slijediti Pavlove tragove na njegovom prvom putovanju i promijeniti rutu, krenuti preko Cipra. Nakon prvog uistinu vrućeg dana u Antakiji, hodali smo dalje u gradski centar jer nam je prvi hotel bio preskup. U drugom se taman mijenjala smjena i novi radnik je dobro govorio engleski. Uz to je prije radio u Cipru i savjetovao nam je ne uzeti puno zaobilazniji put autobusom i trajektom, nego da letimo za Cipar. Na ovu ideju ne bismo uopće došli, ali nam se svidjela. Busom bi se morali vratiti nazad u Mersin, budući da iz luke u Seleuciji više ne voze brodovi za Cipar. Dobili smo i druge savjete i čovjek nam je organizirao povoljnu kartu za 20.svibnja. Ako bude moguće, po Cipru ćemo hodati stopama i istom stazom kao i apostol Pavao (Djela apostolska 13)

Ne pješice, nego starim autom je vozilo pet muškaraca iz komiteta Allgäu-Orient-Rallye u Tarzu (video). S olakšanjem  su nas izvjestili o rodnom gradu apostola Pavla, i da sada konačno može biti rješena zaobilazna ruta kroz Jordan. Donijeli su odluku da ne voze kroz Siriju jer je granica s Jordanom još uvijek bila zatvorena. Jednim trajektom su htjeli preći na Cipar. To nam je dan ranije s istim olakšanjem ispričao jedan sudionik grupe iz Wedela. Susreli smo ih na rubu puta, kada je jedan auto na putu od Mersina do Tarza imalo kvar. Gostoljubivo su nam darovali dvije kruške koje su vozili iz Njemačke već tjedan dana na putu do Tarza. Divno su prijale.

Ne iz Njemačke, nego iz Švicarske potiče kreativna Ursula (video), koju smo posjetili u Iskenderunu. Za vrijeme našeg boravka u Weinfeldenu, redovito smo molili za njenu obitelj i zajednicu koju je njezin muž osnovao prije 50 godina u Iskenderunu. Budući da smo točno za vikend došli u taj grad, mogli smo sudjelovati i na bogoslužju. Sadašnjeg mladog pastora prate tjelohranitelji od kada je prošle godine ubijen katolički biskup. Prije tri godine nedaleko odavde ubili su trojicu muškaraca jer su vjerovali u Isusa. Žao nam je jer kršćani u ovom gradu, koji je prije bio utočište za progonjene kršćane, danas moraju živjeti u strahu. Zanimljivo je da je čak i naziv „kršćanin“ nastao u turskom gradu Antakya/Antiohija (video) (Djela apostolska 11,26). Od luke Seleucije (video), koja je vrlo blizu ovog grada, Pavao, Barnaba i Ivan Marko su plovili na svome prvom putovanju u Cipar. Još su uvijek vidljivi stari lučki zidovi.

Iza nas je raznolika i zanimljiva zemlja s mnogim iznenađenjima na rubu puta (video) . Rekli su nam da su do prije nekoliko godina ovdje ljudi išli u mirovinu s 45 godina. U tom smislu smo onda prošli kroz umirovljenu Tursku. Oni ljudi koje smo susreli u Tarzu su nam ispričali da za rallya u pustinji za 40 km trebaju oko deset dsati. Od tada također znamo da se krećemo otprilike istom brzinom kao i rally vozači u pustinji.

Srdačni pozdravi!   Hanspeter i Annemarie

Köfte (video)

Adana (video)

Homepage: www.BaselJerusalem.info

Video: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u

Fotografije: http://www.flickr.com/photos/obrist-impulse

 

Advertisements

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden /  Ändern )

Google+ Foto

Du kommentierst mit Deinem Google+-Konto. Abmelden /  Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden /  Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden /  Ändern )

Verbinde mit %s

%d Bloggern gefällt das: