Babam Čifči

Mai 12, 2011

Očevi su važni. U to nikada nismo sumnjali. Ali da će naši očevi, stariji od 80 godina, igrati tako važnu ulogu na putu za Jeruzalem, nismo nikada pomišljali. Kad je Hanspeter u Grčkoj za samo 10 eura htio kupiti jednu telefonsku kartu, jedan ga je prodavač zamolio: “Molimo vas da napišete ime svoga oca u ovo polje”. Druge zemlje, drugi običaji. U Turskoj je opet izgledalo, kad se radilo o ocu od Annemarie, da je njegov poziv od velikog značenja. Nedavno nam je jedna žena trčala u susret. „Odakle dolazite?“ upitala je na engleskom. Annemarie je odgovorila: „Iz Švicarske. Babam Čifči“. Nije da smo mogli tečno govoriti jezik zemlje, ali ovaj izraz Annemarie poznaje već nekoliko tjedana: „Moj otac je poljoprivrednik“. Žena je od oduševljenja podigla palac, smijala se i očito zadovoljna opet okrenula prema kravi koju je čuvala. Dvije riječi od pomoći našle su put do nas prilikom foto pauze u Turskoj.  Obično Annemarie pita ljude smije li ih slikati. Ali u određenim prilikama je to nemoguće. Jedan čovjek, radeći na polju, nije uopće bio veseo kad je vidio kameru. Baš u tom trenutku do nas je stigao jedan čovjek hodajući po pločniku. „Govorite li engleski, njemački ili talijanski?“ upita ga Annemarie. „Talijanski“. „Moj otac je poljoprivrednik. Zato sam napravila fotografiju ovog čovjeka.“ Osmjehnuo se i nakon prevoda je i model na našoj fotki odahnuo. „Babam čifči!“ nakon čega često požanjemo razumijevanje i nerijetko ozareni osmijeh. Ponekad nam ljudi pokazuju ruksak želeći reći kako je pretežak. „Babam čifči“ i već klimaju s razumijevanjem. Jednom policajcu to ipak nije bilo dovoljno. Htio je znati jesmo li kod kuće pili puno mlijeka. „Da, u jutro i navečer“. Tek je tada zadovoljno kimnuo. Nakon što nam je ponudio Cay (čaj) postavio nam je nekoliko pitanja. Kao iz vedra neba odjednom je rekao: „Putovnice molim“. Primjetili smo da razlozi kad se nekom nudi čaj mogu biti vrlo različiti. Ponekad je to pravo gostoprimstvo. A nekada nas žele samo promotriti iz blizine kako bi više saznali o nama. Već smo doživjeli da bi glasno dalje širili ono što bi čuli ili opet prepričali s druge strane ceste. Postalo bi nam jasno najkasnije kad bi netko prešao cestu i onda se cijela grupa okrenula prema nama. Djeca i mladi bi ponekad pitali: „Odakle dolaziš? Kako se zoveš? Novac, novac“. A opet drugi bi nas uz Cay pokušavali nagovoriti na cijeli jelovnik u njihovm restoranu, ili utrapiti nam nešto iz njihovog dućana.

Jedno jelo kojeg rado promatramo dok se priprema je burek (Video). Budući da je tijekom dana sve toplije, sada hodamo ranije i većinom bez doručka. Kad se nakon jednog ili dva sata javi glad, jedemo burek ili toplu juhu sa salatom, ili često kruh ponekad čak s jogurtom. Izgleda nam kao da se naš nebeski otac brine za to da uzmemo i dovoljno vitamina. Ima jako puno plastenika (Video), i žetva je trenutno u punom jeku. Gotovo svakodnevno nam se uz rub ceste nudi darovano voće i povrće: krastavci, jagode, banane, avokado, naranče, limuni, Yeni Dünyas, murve i ostalo nama nepoznato voće.

Jednom je tik do nas stao mali kamion. Iz njega su izišli jedna žena i dijete i promatrali naše ruksake. Istovremeno su dva mlada muškarca iskočila iz vozne kabine na transportni dio i pružili nam svaki osam krastavaca. „Uzmite!“ „Hvala, hvala, ali to je previše. To ne možemo nositi“. „Možete, morate uzeti!“ „Ne, to je preteško.“ Ali ljudi su već skočili nazad u kamion i odvezli se. U svari smo naš ručak bili planirali za kasnije, ali je svakako bolje par krastavaca pojesti već sada kako bi reducirali teret. Gestikom i mimikom opetovano smo pokušavali ženi s djetetom ostaviti preostale krastavce. Ona o tome nije htjela ni čuti. Tako smo svaki nagurali dva i tri krastavca u naše ruksake i nismo vidjeli drugu mogućnost nego ostatak ostaviti na klupi. Jedva smo prošli nekoliko koraka, i jedan vozač se zaustavio kraj nas i upitao kamo vodi naše putovanje. Ušli smo u razgovor i jako se začudili kada je Dario ispričao kako je sa svojom cijelom obitelji mnogo godina putovao po cijelom svijetu. Zahvaljujući dopisnom tečaju brinuo se i za obrazovanje svoje djece. Ponekad bi Dario radio tri mjeseca kako bi zaradio novac. Tek sada su za jedno vrijeme morali uzeti stalno boravište kako bi dvoje djece moglo pohađati fakultet. Pozvali su nas da ih posjetimo u Francuskoj. Obitelji koja se do danas snalazi bez mobitela mogli smo dati preostale krastavce. Njima je odmah bilo jasno da nismo mogli nositi sve sa sobom. I radovali smo se da nas je Bog tako bogato obdario da smo od obilja mogli darivati druge.

Tri dana kasnije opet smo se čudili kad su Paul i Monika, koje smo susreli u Selcuku, zastali pored nas sa svojim vozilom za stanovanje. Poseban doživljaj u ovom slučaju je bilo to da nas je samo jednu okuku prije zaustavila žena riječima „Gusa, gusa“, i pružila masu zelenog povrća prema nama, više nego što smo mogli pojesti. Još jednom smo od obilja mogli dijeliti s drugima, i Paul i Monika su na taj način upoznali jednu novu vrstu voća. Za nas ovakvi susreti nisu slučajnost.

Jednom nam je nakon kupovine voćnog soka jedan prodavač darovao još dva krastavca. Stavili smo ih u ruksake i nakon dva sata jeli hranjivu juhu. Bilo je prvi put da uz to nije bila servirana salata. Sjetili smo se krastavaca i čudili kako je Bog i ovdje divno brinuo da u pravo vrijeme dobijemo potrebne namirnice. To je važna nadopuna, za naše pojmove, ljepljivom bijelom kruhu. Nazivamo ga još i „kruh za slaganje“ jer ga sasvim jednostavno složimo i bez problema spremimo u ruksak. U gradu se uvijek radujemo kad nađemo hranjivi crni kruh.

Kad smo bili u posjeti Heidi iz Njemačke, ispekla nam je predivan crni kruh. Upoznali smo je na cvjetnicu u crkvi. Taj dan smo kratko razgovarali s jednim mladom Turkinjom (Video). „Zašto se to u stvari zove cvjetnica?“ pitala je. Hanspeter joj je objasnio da je Isus tjedan dana prije razapinjanja jašući na magracu ušao u Jeruzalem i svi su mu klicali:: „Hosana!“ Uz to su mahali palminim granama pred Isusom i polagali ih na put. (Matej 21). „Cijelo sam svoje djetinjstvo provela u Njemačkoj i ni jedan jedini put mi nitko nije objasnio zašto se slavi Uskrs. Znala sam samo da se sakrivaju jaja. Ova izjava mlade žene potakla nas je na razmišljanje. Uz iznimku nekoliko turističkih mjesta ovdje se i u najmanjim selima pet puta na dan uzvikuje vjerovanje. A u Europi se niti jednom ne govori o najvažnijoj kršćanskoj svečanosti.

Veselimo se jer tijekom pješačenja imamo jako puno vremena razgovarati s Isusom. On unosi boje u naš život. Također doživljavamo da mnogi različiti doživljaji mogu obojati svakodnevicu.

Slično kao i marama koja postaje ljepša kada se različite boje dodaju jedna drugoj (Video). Ponekad se čudimo novim, potpuno neočekivanim otkrićima. Nedavno nam je npr. postalo jasno da mi i koze imamo neke sličnosti: svi lijepo na rub ceste deponiramo stvari koje su maknute s kolnika (Video). J

Naš Otac u nebu nas je zadnjih mjeseci izvanjski i u nutrini bogato obdario. Njemu, našim zemaljskim majkama i očevima, našim moliteljima i sponzorima i svim praktičnim pomoćnicima zahvaljujemo od svega srca!

Proljeće puno veselih boja žele vam

Hanspeter i Annemarie

 

Homepage: www.BaselJerusalem.info

Fotos: http://baseljerusalem.wordpress.com/category/fotos/

Videos: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u

Advertisements

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden /  Ändern )

Google+ Foto

Du kommentierst mit Deinem Google+-Konto. Abmelden /  Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden /  Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden /  Ändern )

Verbinde mit %s

%d Bloggern gefällt das: