Započnite putovanje

Dezember 24, 2011

kliknite ovdje


Čudo sa stanovima

Juli 27, 2011

„Mislim da drugi put moji živci ne bi preživjeli vašu avanturu …“, napisala nam je jedna mlada žena. Onda vas, dragi čitateli, možemo umiriti. U rujnu, još prije 50.godišnjice vjenčanja roditelja od Annemarie, letimo nazad u Švicarsku kako bismo s njima obilježili tu posebnu svečanost. Zajedno su prošli mnoge sunčane i kišne dane, i usprkos tjelesnom oštećenju nisu izgubili radost zbog vrta. U Izraelu smo jedno jutro susreli grupu ljudi koja se svakog petka sastaje na zajedničku turu biciklom. Na njihovom logu mogla se pročitati hebrejska riječ „beyachad“ kao i njemačka varijanta „zusammen“ (zajedno, op.prev.). Čudili smo se i to komentirali. „To je jidiš“, objasnili su nam. Oduševljeni zbog naše ture, htjeli su nam nazdraviti. „Ne, hvala. Nikad ne pijemo u jutro“, odgovorili smo. To ih ipak nije spriječilo da nam malo kasnije uguraju dvije čaše vina u ruke. Zajedništvo na putu obogaćuje, inspirira i širi horizont. Veselili smo se što i u Švicarskoj postoje grupe koje rade izlete s ljudima koji su oduzeti. Roditelji od Annemarie ovaj tjedan sudjeluju na zajedničkom odmoru pod imenom „Vjera i uzetost“ u Interlakenu (http://www.gub.ch).

Naše pješačenje je na kraju. Zadnji dio puta vodi nas preko Izrael-Traila (video vom Karmel bis Cäsarea) (von Cäsarea bis Latrun) (von Latrun bis Jerusalem) do našeg cilja, Maslinske gore u Jeruzalemu (video von Jerusalem bis zum Ölberg). Nakon toga ćemo našoj duši priuštiti „pauzu od doživljaja“ dok budemo cijeli tjedan čuvali jednu kuću zajedno sa psom. Radi svakodnevnih šetnji nismo izgubili kondiciju. U svakom slučaju, naš prvi susret s četveronošcem zaledio nam je krv u žilama, kad se bijesan bacio na jednu mačku, koja se usudila ući u njegovu zonu. Tijekom sljedećeg tjedna nije jeo niti mačke niti druge životinje, i još bismo dugo mogli izdržati s njim. Ipak, Bog je za nas već pripremio nešto drugo.

Kad smo stigli u Izrael, još nismo znali gdje ćemo provesti ljeto. U Haifi smo upoznali jedan zanimljiv bračni par, čiju smo priču nedavno snimili na videu (video). Budući da su oboje, Judith i Isaak, na par tjedana otputovali u Švicarsku, možemo paziti na njihov stan i uz njega još jednu prekrasnu mačku. Zanimljivo je da Psalam 121 i za Judith ima posebno značenje. Budući da stoji na šeširu od Annemarie, uvijek smo ga se ponovo prisjetili za vrijeme putovanja. Možemo samo potvrditi da se svakodnevno potvrđivala Božja izjava u njemu: „Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.“ Da, mi smo činili ono što je od naših snaga bilo moguće, ali Bog je bio onaj koji nas je dan i noć štitio i bdio nad nama. Dar koji smo sa zahvalnosti prihvatili. Hvalu i slavu želimo dati NJEMU!

Na ovom putu smo morali naučiti prihvatiti mnoge darove. Jer samo ako tako činimo možemo i velikodušno dati dalje. Bog nas je obasuo snagom i sa mnogo dobra, što na drugom mjestu i često u drugom obliku možemo darivati dalje. Na primjer, posebno u Turskoj se uvijek ponovo događalo da smo nekim vozačima automobila mogli učiniti radost tako što smo spontano pomogli pogurati auto. Ponekad su nas morali neki uputiti gdje se na karti točno nalazimo, ali je često Hanspeter pomagao drugim vozačima i pješacima u pronalaženju puta. Primili smo i dar mnogobrojnih pomoćnika koji su se pri našem odlasku iz Basela prihvatili zadataka u pozadini. Na fotografijama mi doduše stojimo naprijed, ali bez velikog tima u pozadini nikada ne bismo stigli na cilj. Zajedno je moguće mnogo toga. Ovdje posebno mislimo na naše „pomoćnike u hitnim situacijama“. Znali smo, npr. da bi Danijel uskočio kad nešto ne bi funkcioniralo s internetom, Bini bi djelovao da se sa našim pouzdanim štapovima za hodanje nešto dogodilo i Katy se uvijek brinula za to da možemo telefonirati našim mobitelima. Drugi su nam tijekom i nakon našeg putovanja nudili pomoć u slučaju neke potrebe. To nas se jako dojmilo! Ova spoznaja nam je uz pouzdanje u Boga davala oslonac i bila nam veliko ohrabrenje. Sudjelovali su i mnogi sponzori tako da smo i kod ljudi s nedostatnim financijskim sredstvima mogli biti velikodušni. Netko koga smo upoznali na našem putovanju nam je poručio: „To što ste ostavii tako velikodušan dar pokazuje da imate veliko povjerenje u našeg nebeskog Oca i njegovu brigu. To ohrabruje i potiče naprijed“.

U nadolazećim mjesecima uzet ćemo vremena da naše doživljaje sažmemo u jednu knjigu i držimo predavanja. Možda bismo tako mogli motivirati i mnoge druge da se kreću po predivnoj prirodi. „Danas smo nekoliko sati išli hodati, naravno potaknuti od vas. Bilo je veličanstveno”, netko nam je napisao. Radujemo se s vama! Čistu radost pričinili su nam i Renée i Walter. Od kraja rujna do srpnja 2012 za nas drže namješteni stan.U potkovlju svoje kuće u Rapperswilu smo već prije putovanja mogli uskladištiti dio našeg imetka. To nam je bila velika pomoć i divimo se tome čudu.

Jedno još veće čudo nas čeka nešto kasnije, jer već sada se radi za nas jedan stan: „U kući moga Oca ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: ‚Idem da vam pripravim mjesto!‘ kaže Isus (Ivan 14,2). Jedva za povjerovati s koliko ljubavi se Bog brine za nas.

Još smo na ovoj Zemlji. Ovo vrijeme želimo smisleno iskoristiti. Tko s nama želi nešto organizirati, neka se slobodno javi I pita na dolje navedenu mail adresu. Neki termini već stoje. U kršćanskoj gostinskoj kući za odmore u Felsengrundu u Rathenu (Sächsische Schweiz/D) npr. ćemo organizirati vikend od petka 25.- nedjelje 27. 11. 2011. sa sljedećim težištima: Pustiti i krenuti, Biti na putu i kad je sunčano i kišno, Fascinirajuća otkrića na putu, Svijetli trenuci & Jerusalem-Impulsi. Tko tamo želi biti prisutan neka se javi direktno u kuću Haus Felsengrund (www.Felsengrund-Rathen.de).

Sljedećih tjedana ćemo uvijek iznova stavljati nove video snimke i fotografije na mrežu. Nedavno nas je dosegla ova vijest: „Od vašeg odlaska iz Basela, pratim vaše hodočašće. Kako opisi puta (povezani s čvrstom vjerom u Boga), tako i slike su svaki put čisti užitak!!!“

Na isti način vam želimo uvijek ponovo momente u kojima ćete uživati u svakodnevici.

Hanspeter i Annemarie

Homepage: www.BaselJerusalem.info

Video: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u

Fotografije: http://www.flickr.com/photos/obrist-impulse


Pješice od Basela do Jeruzalema

Juli 27, 2011

Srpanj, 10. 2011.

Prošli smo mnoge gore,

i stigli na Maslinsku!

Haleluja! Bog je vjeran!

Doživjeli smo ga na sasvim novi način

Ljeti, zimi, danju, noću

Čuvali su nas njegovi anđeli

Molitvom, pomoći i darovima

Mnogo ste doprinijeli tome

Kad je Isus s nama u čamcu

Prolazimo kroz svaku nevolju

NJEMU i vama želimo zahvaliti

U povjerenju u Boga usuditi se na nove korake

Javljamo iz Jeruzalema

Kad smo vidjeli grad


Anđeli na putu

Juli 27, 2011

Srpanj, 7. 2011.

„Tako se veselim jer ste rekli da!“, ponovila je Atalija barem treći put sa sjajem u očima. Ona i Mark su počeli razgovarati s nama nakon što smo od Netanje taman kratko prije doznali da su „Angels on the road“, anđeli na putu Schwil (Israel Trail) prezaposleni. Za Schwil pješake u Izraelu postoji jedinstvena ponuda od pomoćnika koji povoljno, ponekad i besplatno nude noćenje, vodu za piće ili neku drugu pomoć. Na sjeveru je Reut nakon prve noći provedene na otvorenom kasno navečer telefonirao preko našeg mobitela pred zatvorenim vratima jedne džamije s jednom takvim „anđelom“. Smjeli smo provesti noć u jednom bivšem dječjem vrtiću, zauzvrat dati nešto novca po volji, kako bi pokrili troškove za vodu i struju. To nam je bilo veličanstveno. Budući da smo na sjeveru često noćili pod šatorom ili kod poznanika, tek navečer smo imali drugi susret s anđelom kratko prije susreta s Atalijom. „Da, možete spavati kod nas“, odgovorio je Gil na telefon. „Super! Smijemo li na livadu postaviti naš šator?“, pitali smo se. Na internetu je samo stajalo da tamo postoji mogućnost tuširanja. To s našeg gledišta ni izdaleka nije značilo da možemo računati sa sigurnim krovom nad glavom. Gil je išao nama u susret hodajući po plaži i uveo nas je u sobu s bračnim krevetom i tušem. Čudili smo se još jednom navečer kad nas je Gilova žena, Anat, pozvala riječima: „Gil upravo radi večeru za nas“. Bili smo bez riječi. Kasnije nam je Gil ispričao da već drugu godinu sudjeluje u mreži Schwil: „I prošle godine kod nas je prenoćilo 150 Schwil-putnika. „Nakon što nas je Anat u jutro ohrabrila da tu mrežu i dalje u miru korisitmo, Hanspeter je tog dana telefonirao još s dva anđela. Oba su nam otkazala jer nisu imali vremena. Kratko nakon toga navečer smo susreli Ataliju i Marka. Oni su se vratili s jednog putovanja u Švicarsku. “Znate li gdje ćete spavati večeras?” pita Atalija. Mi smo niječno odmahnuli glavom. „Dođite onda s nama u kibuc“, predložila je. Radosno smo malo kasnije raširili naše podloške i primjetili: „Kad su službeni anđeli prezaposleni, Bog jednostavno pošalje druge! Prekrasno!“

„Nevjerojatno!“ reče Hanspeter barem tri puta. Sjeverno od Tel Aviva smo morali prijeći rijeku Yarkon. Problem je da se na Schwil može doći samo vodom na drugu stranu. Ipak, i ovdje se Bog pobrinuo. Iako je naša dionica puta dosta zabačena, točno u pravo vrijeme i na pravom mjestu je za nas stajao prijevoznik na rijeci. Za Annemarie je slučaj jasan. To je sigurno Bog pripremio za nas. Bez velikog razmišljanja prišla je ljudima tamo: „Taxi?“ Dva mlada momka su raspravljala i vozač nam je mahao da svaki od nas stane lijevo i desno na splav. Jedva smo dodirnuli tlo na drugoj strani rijeke, i naš taxi se već vraćao nazad, a dva mladića su već bila nestala. Hvala Gospodine jer si nam u pravo vrijeme poslao taxi!“ Bog nas je tako vodio da smo sljedeći dan prisustvovali blagoslovu Yonatan Grimberga. Lijepo je moći slaviti bogoslužje s drugima. Alon, Rajaa‘ i Alonova sestra Karin su se uz to za nas pobrinuli za zdrav obrok za nas za što smo jako zahvalni. Ova tri anđela se zalažu u različitim zajendicama i kroz razne programe za pomirenje Židova i Arapa. Veličanstvena stvar. Navečer nam je Karin, koja potječe iz Njemačke, dojmljivo ispričala kako jedan traumatski doživljaj može od minusa postati plus. (video).

Dojmio nas se i susret s Hagayem sljedećeg dana. U sred ‚pampe‘ smo susreli jedan kombi. Vozač spusti prozor i postavlja nam drugo pitanje po važnosti: „Imate li dovoljno vode?“ Mi smo doduše u jutro napunili naše boce, i pobrinuli se za još kad smo prolazili pored jedne tvornice, ali dan je bio jako vruć, pa smo odgovorili: „Nismo sigurni hoće li dostajati.“ Sekundu kasnije Hagay je već izišao, otvorio stražnja vrata i napunio naše boce. „Hvala Gsopodine jer si opet poslao jednog anđela!“ rekli smo nešto kasnije, olakšani. Uvijek ponovo zahvaljujemo Isusu za mnoge „anđele“ koji su nas pomagali u skrovitosti. Neke niti osobno ne poznajemo. Doživjeti Božju ljubav od Boga i bližnjih za nas je privilegija i veliko ohrabrenje.

Nakon svog uskrsnuća Isus je pitao Petra tri puta: „Ljubiš li me?“ kakvo pitanje! Annemarie je kroz dugogodišnji engeski biblijski studij (http://www.bsfinternational.org) zajedno s više od 100 žena učila nešto više o tome. U njemačkom prijevodu stoji da je Isus htio činiti očevu volju. U engelskom prijevodu stoji: „I WANT TO PLEASE HIM.“ (želim mu udovoljiti, svidjeti mu se). Isus ljubi svoga Oca i želi činiti samo ono što se njemu sviđa. Tada je svaka akcija „smjeti“ a ne „morati“ Tako život postaje radost!

Naša radost zbog Božje vjernosti na našem putu je neopisiva. Ipak ćemo je pokušati nakon dolaska na cilj sažeti u riječi. U jutro ćemo zadnji put pakirati naše ruksake i popeti se na Maslinsku goru. Tamo je Isus uzišao na nebo i tamo će opet doći. Kakav dar da on živi i da nam daje već sada toliko toga! Veseli smo jer je on rekao DA putu kojeg je naš Otac u nebu za njega odredio.

Dva izuzetno zahvalna pješaka kratko pred cilj.

Hanspeter i Annemarie

Video: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u

Fotografije: http://www.flickr.com/photos/obrist-impulse


Na Israel Trail-u

Juli 27, 2011

Srpanj, 26. 2011.

„Gdje ćemo prenoćiti? Koliko je težak ruksak? Koliko novca imate uza se? Koliko kilometara hodate svakodnevno? Gdje i što jedete?“ Ova pitanja postavili su nam zainteresirani učenici dok smo se penjali na brdo Tabor. Kad se na jesen opet vratimo u Švicarsku, veselit će nas i spremni smo u školama, zajednicama i ostalim mjestima govoriti o našim iskustvima. I mi smo profitirali zbog izvještaja i iskustava drugih. Kad smo u Izraelu prvi put susreli divlje svinje, naše je srce ipak lupalo nešto brže. Sjetili smo se knjige Judy Pex. Zajedno sa svojim mužem hodala je 940 km dugi „Schwil“ od Elata na jugu do libanonske granice na sjeveru, i pri tome svoje dojmove zapisala. Kasnije je njezin putni dnevnik prevela Ingeborg Beyeler-Blum (njemački naslov: „Der Israel Trail“). Tu Judy između ostalog spominje da divlje svinje napadaju i ljude. Nakon što su nakostrušene životinje isti dan od nas pobjegle barem pet puta na različitim mjestima, navečer smo u prirodi bezbrižno postavili naš šator. Noću smo ipak, oko pola dva čuli kako je jedna divlja svinja dotrčala do našeg šatora i njuškajući stajala blizu. Hanspeter je osvjetlio džepnom svjetiljkom i životinja se već udaljila. Kratko nakon toga je druga htjela znati tko se to usudio spavati pod vedrim nebom.

Par dana ranije smo nakon našeg posjeta Banisu (video) susreli dvije mlade žene koje su htjele početi „Israel Trail“. „Smijemo li hodati s vama?“ pitale su u kibucu. „Mogli bismo prespavati ovdje na igralištu i krenuti tek u jutro“, bila im je ideja. „Mi bismo još radije iskoristili hladniju večer i krenuli odmah“, odgovorili smo. Tako je došlo do toga da smo navečer nakon šest sati krenuli zajedno s Yaarom i Reut. Sljedećeg dana smo morali nešto promijeniti rutu jer je Reut ponestalo vode. Sada možemo razumjeti zašto na rubu parka prirode uvijek stoji upozorenje da se po osobi treba uzeti najmanje 3 ili 5 litara vode. Čuli smo od drugih pješaka da su na jugu nosili do 8 litara vode.

Prirodni putevi na sjeveru su svako malo dosta trnoviti, ali prelijepi (video). Ponekad smo jedva napredovali jer je na rubu puta bilo stalno nešto čemu smo se divili. Upravo na tom dijelu puta gdje se preklapaju „Israel Trail“ i „Jesus Trail“ jedva smo se mogli nasititi pogleda na dugu na brdu Arbel (video). Drugi put smo gledali kako se jedna zarolana stonoga budi u jutro i polako pokreće svoje mnogobrojne noge. Jedinstveno! Sretni smo što se moramo brinuti samo za dvije noge! Na prvoj dionici puta smo se raspitali kod nekih pješaka u kojim cipelama su prolazili dionicu od Elata do sjevera. Izgleda da su se dobre pokazale dobre cipele za planinarenje. Na dionici koja je sada iza nas, većinom je bila prednost što su naše cipele vodonepropusne. Ipak, na višim temperaturama u Izraelu u njima se znojimo više nego što bismo htjeli. Umjesto da se upustimo u novi eksperiment sa sandalama ili novim cipelama, odlučili smo se radije svakih sat vremena i dalje mijenjati čarape. Do sada smo s tim sasvim dobro izlazili na kraj. Prošli tjedan su nam se noge ipak malo odmorile jer smo u gositionici Beit Yedidia u Haifi uzeli „turističku pauzu“. Autom smo na sjeveru posjetili još neka mjesta koja su zanimljiva iz Biblije, a također i jedan bračni par koji je na poseban način doživio Božju zaštitu (video). Selo Nazaret nas je jako fasciniralo, jer se tamo uživo prikazuje kako se živjelo i radilo u Isusovo doba (video).

Za nas je takođe bilo napeto kad smo točno na isti dan kada smo krenuli iz Basela deset mjeseci ranije, ugledali Kanu koja je blizu Nazareta. Tamo je Isus za vrijeme jednog vjenčanja učinio svoje prvo čudo i pretvorio vodu u vino. Sjećamo se mnogobrojnih čuda koja smo doživjeli prije i za vrijeme našeg putovanja. Prije puta su nam točno u pravo vrijeme Marianne i Werner posudili svoj auto, Christine, Katja i Rahel su nam cijeli dan pomagali čistiti i pakirati, i Fredi, Walter i Marianne kao i drugi su transportirali naš namještaj. Popis imena mnogih pomagača ispunio bi par stranica. Jedan stol smo darovali Landlilheim (domu) u Baselu. U zamjenu za to smo smjeli prespavati kod njih zadnju noć prije putovanja. Annemarie se oduševljava takvim „poslovima razmjene“. Jedan ručak za pomoć u čišćenju, šišanje u zamjenu za čuvanje djece ili sat nastave za buket cvijeća. Jedna sestra u Ländliheimu nam je nakon našeg noćenja javila da će biti prva koja će kupiti knjigu ako je napišemo. Iako su nas svako toliko ohrabrivali da napišemo knjigu, tu smo misao gurali od sebe. Čak je i jedan izdavačka kuća već slala tri ponude, ali ipak želimo završiti naše putovanje i tek onda odlučiti trebamo li se upustiti u jedan „projekt s knjigom“ ili ne. Za vrijeme penjanja na najviše brdo na koje smo se u Izraelu morali popeti, javila nam se ideja kako želimo predstaviti ovaj projekt. Posebno je bilo što smo taj trenutak bili prekriveni oblakom. Na sjeveru bi to značilo da za vrijeme ovog godišnjeg doba ne možemo računati s više oblaka, ali nam je Bog ipak, točno za vrijeme našeg uspona, darovao jedan oblak. Njegov timing je jedinstven!

To smo doživjeli i s jednim pozivom koji nam je poslan prije nekoliko mjeseci, a vezan je za 20-godišnjicu postojanja Karmel-zajednice u Haifi. Jedva smo i sami mogli vjerovati da smo najvišu točku na Karmelu dosegi upravo to popodne prije velike fešte. Interesantno je da smo za vrijeme svečanosti na Karmelu (video) sjedili direktno iza jedne Švicarke čija je želja srca bila razgovrati s nekim o vjeri na svome maternjem jeziku. Bogu ništa nije nemoguće.

U ponedjeljak u jutro ćemo opet krenuti na Karmel, i započeti zadnju dionicu puta. S vama želimo podijeliti sljedeće stihove iz Psalma 92 koji su čitani za vrijeme svečanosti na Karmelu: Dobro je slaviti Gospodina, pjevati imenu tvome, Svevišnji. Gospodine, kako su silna tvoja djela!

Hanspeter i Annemarie

P.S. Tko bi se veselio razglednici iz Jeruzalema, moža nam i bez komentara svoju adresu poslati e-mailom: Obrist@BaselJerusalem.info

Homepage: www.BaselJerusalem.info

Video: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u

Fotografije: http://www.flickr.com/photos/obrist-impulse


Dvije strane u Cipru

Juli 25, 2011

Juni 7, 2011

„Ne, ne možete hodati iz Sjevernog u Južni Cipar. Rado ću vas tamo odvesti taksijem. Hanspeter je to skoro „kupio“ od vozača taksija u Salamisu (video), ali Annemarie je sumnjala u tu izjavu. „Zar na putu uz kroz britanske vojne baze još nikada niste vidjeli pješake?“, upitala ga je. „Ne, nikada!“, dođe odgovor. „Ljudi su širili već mnoge glasine. Možda to uopće nije istina“, argumentirala je Annemarie. Konačno smo se složili da nakon razgledavanja grada Famagusta (video) to barem pokušamo. Na granici je službenik htio lupom pažljivo pregledati naše ruksake. „Vi možete izabrati kojeg ću pregledati“. Nama je bilo svejedno, ali smo predožili da uzme Annemarien ruksak. „Onda ću uzeti vaš“, reče i pri tome pokaza Hanspeterov ruksak. Kad smo prolazili kroz vojnu bazu, Annemarie je mislila: „Nije nas ni trebao pitati kad svakako bira onoga kojeg hoće. „Pri tome je možda mislio da smo sigurno predložili onaj koji ne sadrži ništa ilegalno i zato se odlučio za drugog“, logika je Hanspetera. Bilo kako bilo, carinik nam je potvrdio ono što smo prije bili čuli: pečat u našoj putovnici dok smo ulazili u Sjeverni Cipar mogao bi nam postati problem. Drugi su nam rekli da ćemo možda morati nazad u Sjeverni Cipar, kako bismo mogli prijeći u Izrael, što bi nas koštalo nekoliko stotina eura više nego prelazak iz Južnog Cipra. Nakon našeg ulaska u Južni Cipar, Hanspeter je sjeo za kompjuter kako bi se raspitao na službenom mjestu.

Da, na ovom otoku postoji turska i grčka strana. Kroz razgovore smo brzo primjetili da je između te dvije strane veliki sukob u zraku. Već kod teme EU sve postaje komplicirano. U informativnoj brošuri stoji: „1.svibnja 2004. je Cipar, skupa s okupiranim sjeverom, postao punopravni član EU. U protokolu pristupnog ugovora je ipak zabilježeno, da se primjena EU zakona u onim  područjima Republike Cipar u kojima vlada Cipra nema kontrolu (zbog turske okupacije) odgađa do rješenja problema na Cipru. Pregovori i trud se i dalje nastavljaju kako bi se došlo do pravednog i funkcionalnog rješenja.“ Na kopnu smo o EU čuli različite komentare. U jednoj zemlji kažu: „Moramo biti ljubazni, i mi želimo u EU“, a u drugoj zemlji: „Nije naša greška jer je u našoj zemlji ovakva situacija. Oni iz EU su nas morali bolje kontrolirati.“ Ali na obje strane ima ljudi koji su dragovoljno ljubazni. A kontrola spada u život. I kod nas ima potencijala za poboljšanje. Na jednom kampingu na Cipru čuli smo zujanje komarca, ali smo se u šatoru uljuljali u sigurnost. Sljedeće jutro smo otkrili da se komarac nije nalazio izvan šatora kako smo mislili, nego u njemu. Trag krvi kojeg nije bilo moguće previdjeti, nam je izdavao da je tijekom noćnih sati bio prilično aktivan. Druge životinje vole nešto drugo. Dva psa smatrala su plastiku vrlo ukusnom (video). U Cipru smo jednu drugu životinju, srećom, vidjeli samo kao mrtvu: zmiju. Annemarie rado izbjegava ove životinje. Hrabro je prije mnogo godina, za vrijeme posjeta jednog tinejdžera, ispružila ruke kako bi njegova zmija mogla ležati na njoj. Prvo je sve išlo dobro. Kad se zmija neočekivano pokrenula, Annemarie je od straha povuka ruke i zmija je pala na pod. Bilo joj je jako žao, ali nije mogla više promijeniti situaciju.

I Adam i Eva nisu više mogli promijeniti situaciju, onu kada su povjerovali zmiji da ih je Bog lagao i htio im nešto uskratiti. Problem je što Božji protivnik nikada ne prestaje lagati ljude i na razne ih načine pokušava odvesti s pravog puta s Gospodinom. Na Cipru je prokonzul pozvao Pavla i Barnabu sebi jer je od njih htio čuti Božju riječ. Lažni prorok i vračar Elim je u Pafu (video) učinio sve kako bi prokonzula odvratio od vjere. Pavao to nije tek tako prihvatio. „O stvore puni svake lukavštine i zloće, sine đavolski i neprijatelju svake pravednosti, zar nećeš prestati iskrivljivati prave putove Gospodnje?“ reče Elimu. Elim je taj čas oslijepio i prokonzul je povjerovao. Onaj koji sve izvrće nije zastao ni pred Isusom. U Mateju 4 čitamo kako je Isus Sotoni svaki put kada ga je kušao rekao Božju riječ iz Ponovljenog zakona. Mi jako rado čitamo Bibliju, ali uz hodanje, pranje odjeće, kupovine i potrebno sporazumijevanje nam ponekad nedostaje željeno vrijeme. Ali uz današnju tehniku ni to nije problem.  Paul nam je za put darovao mali  MP3-Player s Novim zavjetom. Tako smo pješačeći pomoću slušalica mogli slušati najbolju vijest na svijetu. I ovdje je Bog opet čudesno brinuo za as. Potpuno drugu vrstu pomoći doživjeli smo u odnosu na vrijeme. Na početku je u Cipru bilo vruće i vlažno. Naša koža je reagirala osipom na nogama. „Hvala Gospodine!“, rekli smo kako smo i prije par mjeseci zahvaljivali ne na suncu, nego na svakom oblaku koji bi Bog poslao. Kad je postalo hladnije, naš osip je nestao. Uvijek ponovo bismo čuli: „Vrijeme ove godine je jako čudno.“ Veselili smo se tome.

U međuvremenu smo stigli u Izrael. Pri izlazu iz Cipra smo pokazali naše osobne iskaznice i bez problema prošli. Hvala Gospodine! Ako zbog političke situacije bude moguće, u četvrtak ćemo na granici s Libanonom početi s Izrael –Trailom. Sada slijedimo Isusove stope, a ne više Pavlove. „U Kristu se nalaze skrivena sva blaga mudrosti i znanja. (Kološanima 2,3). U tom smislu ovdje krećemo u potragu za blagom i želimo i vama da otkrijete još mnoga. Život s Bogom jest i ostaje zanimljiv.

Hanspeter i Annemarie

Weitere Links:

Homepage: www.BaselJerusalem.info

Video: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u

Fotografije: http://www.flickr.com/photos/obrist-impulse

 


Teroristi, očajnici i rally vozači

Juli 25, 2011

Svibanj 20, 2011

Očajnički nas jedan zaposlenik na benzinskoj crpki pokušava podučiti turski. Mi ne razumijemo što nam želi reći. On ponavlja toliko dugo dok konačno iz našeg ruksaka nismo izvukli riječnik. Još neke benzinske su nam ostale u dobroj uspomeni. Srdačnost i spremnost za pomoć koju smo tako često susretali, uvijek bi nas se iznova dojmili. Tako smo sada napeto čekali dok nam čovjek na benzinskoj nije pokazao za njega iznimno važnu riječ: „Teroristi“. „Gdje?“ upitali smo. „Ovdje!“ eto odgovora. Sjetili smo se da smo često bili upozoravani na istočnu Tursku. Jedan Turčin nam je rekao: „Vi kao turisti možete ići tamo, ali za nas, Turke iz zapadnog dijela, bi to bilo preopasno.“ Uz to smo uočili da su na mnogim prozorima postavljenje rešetke. Jedno jutro se nismo čudili kad smo ugledali naoružanog čovjeka koji je na otvorenom polju stražario uz polje kapule. S ne baš najboljim osjećajem u trbuhu, ali istovremeno svjesni Božje svemoći, krenuli smo s benzinske. Pola sata kasnije je jedan bijeli auto stao ispred nas, i iz njega su izišla tri čovjeka. „Policija! Kuda idete?“ „U Tarz“. „Odakle dolazite?“ „Iz Švicarske.“ Pružili su nam pet osvježavajućih maramica, uđoše u auto i nestadoše. Još uvjek pod dojmom upozorenja s benzinske, kod nas su se skupljale sumnje jesu li to bili pravi policajci. Iako su bili u civilu, nisu nam pokazali svoje isprave, niti tražili naše. Uz to, u Turskoj još nismo doživjeli da su svi policajci izišli iz auta kako bi nas ispitali. „Sljedeći put moramo bolje paziti i barem upamtiti broj pločica automobila“, rekli smo jedno drugom.

Neki Turci su sumnjali u naše izjave. „To je nemoguće da ste pješice stigli tu iz Švicarske. Gdje vam je bicikl?“ pitao nas je jedan mladić nevjerujući. „Nemamo bicikl“, reče Hanspeter. „To vam ne vjerujem!“ odgovori, okrenu se i promjeni stranu ulice. Jedan drugi je htio dokaze. „Pokažite mi vaše đonove.“ Ova scena nas je podsjetila na mladog učenika Tomu koji nije htio vjerovati drugim učenicima da je Isus uskrsnuo, i najprije htio vidjeti rupe od čavala i dodirnuti ih. Ponekad je Božja čuda doista teško shvatiti. Budući da na našem putu već gotovo devet mjeseci nismo bili ozbiljnije bolesni i tjelesno smo u dobroj formi, to je za nas već čudo. Kratko prije puta je Annemarie morala operirati koljeno zbog jedne upale. Dobro je surađivalo i kada smo ovaj tjedan jedan dan morali preći 50 km. Prošli tjedan smo se čudili jednom malom čudu. Za to jutro smo navili budilicu na 4.45. Naši susjedi iz susjedne sobe probudili su nas već u 3.30, nakon čega Annemarie više nije mogla zaspati. Oko podneva se navukla teška oluja, i potražili smo zaštitu ispod ruba krova jednog biroa. „Ova noć bila je jednostavno prekratka. Trebam jednu Colu“, rekla je Annemarie. Dvije sekunde kasnije pred nama je stajao jedan čovjek koji o tome ništa nije znao, i pružio nam dvije limenke Cole. Bez riječi smo ga u čuđenju gledali. Bog nas svojom preciznosti uvijek ponovo iznenađuje. To smo također doživjeli u Antiohiji /Antakya, koja je za nas bila zadnji veliki grad prije granice sa Sirijom.

Pitanje hoćemo li usprkos političkim nemirima moći pješice putovati kroz Siriju, već je nekoliko tjedana bilo u nama. Od ostalih svjetskih putnika smo saznali da na granici više nisu mogli dobiti vizu. Prije odlaska nismo mogli zatražiti još važeću vizu jer vrijedi najviše šest mejseci. Nakon dugog razmišljanja i puno molitve odlučili smo slijediti Pavlove tragove na njegovom prvom putovanju i promijeniti rutu, krenuti preko Cipra. Nakon prvog uistinu vrućeg dana u Antakiji, hodali smo dalje u gradski centar jer nam je prvi hotel bio preskup. U drugom se taman mijenjala smjena i novi radnik je dobro govorio engleski. Uz to je prije radio u Cipru i savjetovao nam je ne uzeti puno zaobilazniji put autobusom i trajektom, nego da letimo za Cipar. Na ovu ideju ne bismo uopće došli, ali nam se svidjela. Busom bi se morali vratiti nazad u Mersin, budući da iz luke u Seleuciji više ne voze brodovi za Cipar. Dobili smo i druge savjete i čovjek nam je organizirao povoljnu kartu za 20.svibnja. Ako bude moguće, po Cipru ćemo hodati stopama i istom stazom kao i apostol Pavao (Djela apostolska 13)

Ne pješice, nego starim autom je vozilo pet muškaraca iz komiteta Allgäu-Orient-Rallye u Tarzu (video). S olakšanjem  su nas izvjestili o rodnom gradu apostola Pavla, i da sada konačno može biti rješena zaobilazna ruta kroz Jordan. Donijeli su odluku da ne voze kroz Siriju jer je granica s Jordanom još uvijek bila zatvorena. Jednim trajektom su htjeli preći na Cipar. To nam je dan ranije s istim olakšanjem ispričao jedan sudionik grupe iz Wedela. Susreli smo ih na rubu puta, kada je jedan auto na putu od Mersina do Tarza imalo kvar. Gostoljubivo su nam darovali dvije kruške koje su vozili iz Njemačke već tjedan dana na putu do Tarza. Divno su prijale.

Ne iz Njemačke, nego iz Švicarske potiče kreativna Ursula (video), koju smo posjetili u Iskenderunu. Za vrijeme našeg boravka u Weinfeldenu, redovito smo molili za njenu obitelj i zajednicu koju je njezin muž osnovao prije 50 godina u Iskenderunu. Budući da smo točno za vikend došli u taj grad, mogli smo sudjelovati i na bogoslužju. Sadašnjeg mladog pastora prate tjelohranitelji od kada je prošle godine ubijen katolički biskup. Prije tri godine nedaleko odavde ubili su trojicu muškaraca jer su vjerovali u Isusa. Žao nam je jer kršćani u ovom gradu, koji je prije bio utočište za progonjene kršćane, danas moraju živjeti u strahu. Zanimljivo je da je čak i naziv „kršćanin“ nastao u turskom gradu Antakya/Antiohija (video) (Djela apostolska 11,26). Od luke Seleucije (video), koja je vrlo blizu ovog grada, Pavao, Barnaba i Ivan Marko su plovili na svome prvom putovanju u Cipar. Još su uvijek vidljivi stari lučki zidovi.

Iza nas je raznolika i zanimljiva zemlja s mnogim iznenađenjima na rubu puta (video) . Rekli su nam da su do prije nekoliko godina ovdje ljudi išli u mirovinu s 45 godina. U tom smislu smo onda prošli kroz umirovljenu Tursku. Oni ljudi koje smo susreli u Tarzu su nam ispričali da za rallya u pustinji za 40 km trebaju oko deset dsati. Od tada također znamo da se krećemo otprilike istom brzinom kao i rally vozači u pustinji.

Srdačni pozdravi!   Hanspeter i Annemarie

Köfte (video)

Adana (video)

Homepage: www.BaselJerusalem.info

Video: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u

Fotografije: http://www.flickr.com/photos/obrist-impulse

 


Babam Čifči

Mai 12, 2011

Očevi su važni. U to nikada nismo sumnjali. Ali da će naši očevi, stariji od 80 godina, igrati tako važnu ulogu na putu za Jeruzalem, nismo nikada pomišljali. Kad je Hanspeter u Grčkoj za samo 10 eura htio kupiti jednu telefonsku kartu, jedan ga je prodavač zamolio: “Molimo vas da napišete ime svoga oca u ovo polje”. Druge zemlje, drugi običaji. U Turskoj je opet izgledalo, kad se radilo o ocu od Annemarie, da je njegov poziv od velikog značenja. Nedavno nam je jedna žena trčala u susret. „Odakle dolazite?“ upitala je na engleskom. Annemarie je odgovorila: „Iz Švicarske. Babam Čifči“. Nije da smo mogli tečno govoriti jezik zemlje, ali ovaj izraz Annemarie poznaje već nekoliko tjedana: „Moj otac je poljoprivrednik“. Žena je od oduševljenja podigla palac, smijala se i očito zadovoljna opet okrenula prema kravi koju je čuvala. Dvije riječi od pomoći našle su put do nas prilikom foto pauze u Turskoj.  Obično Annemarie pita ljude smije li ih slikati. Ali u određenim prilikama je to nemoguće. Jedan čovjek, radeći na polju, nije uopće bio veseo kad je vidio kameru. Baš u tom trenutku do nas je stigao jedan čovjek hodajući po pločniku. „Govorite li engleski, njemački ili talijanski?“ upita ga Annemarie. „Talijanski“. „Moj otac je poljoprivrednik. Zato sam napravila fotografiju ovog čovjeka.“ Osmjehnuo se i nakon prevoda je i model na našoj fotki odahnuo. „Babam čifči!“ nakon čega često požanjemo razumijevanje i nerijetko ozareni osmijeh. Ponekad nam ljudi pokazuju ruksak želeći reći kako je pretežak. „Babam čifči“ i već klimaju s razumijevanjem. Jednom policajcu to ipak nije bilo dovoljno. Htio je znati jesmo li kod kuće pili puno mlijeka. „Da, u jutro i navečer“. Tek je tada zadovoljno kimnuo. Nakon što nam je ponudio Cay (čaj) postavio nam je nekoliko pitanja. Kao iz vedra neba odjednom je rekao: „Putovnice molim“. Primjetili smo da razlozi kad se nekom nudi čaj mogu biti vrlo različiti. Ponekad je to pravo gostoprimstvo. A nekada nas žele samo promotriti iz blizine kako bi više saznali o nama. Već smo doživjeli da bi glasno dalje širili ono što bi čuli ili opet prepričali s druge strane ceste. Postalo bi nam jasno najkasnije kad bi netko prešao cestu i onda se cijela grupa okrenula prema nama. Djeca i mladi bi ponekad pitali: „Odakle dolaziš? Kako se zoveš? Novac, novac“. A opet drugi bi nas uz Cay pokušavali nagovoriti na cijeli jelovnik u njihovm restoranu, ili utrapiti nam nešto iz njihovog dućana.

Jedno jelo kojeg rado promatramo dok se priprema je burek (Video). Budući da je tijekom dana sve toplije, sada hodamo ranije i većinom bez doručka. Kad se nakon jednog ili dva sata javi glad, jedemo burek ili toplu juhu sa salatom, ili često kruh ponekad čak s jogurtom. Izgleda nam kao da se naš nebeski otac brine za to da uzmemo i dovoljno vitamina. Ima jako puno plastenika (Video), i žetva je trenutno u punom jeku. Gotovo svakodnevno nam se uz rub ceste nudi darovano voće i povrće: krastavci, jagode, banane, avokado, naranče, limuni, Yeni Dünyas, murve i ostalo nama nepoznato voće.

Jednom je tik do nas stao mali kamion. Iz njega su izišli jedna žena i dijete i promatrali naše ruksake. Istovremeno su dva mlada muškarca iskočila iz vozne kabine na transportni dio i pružili nam svaki osam krastavaca. „Uzmite!“ „Hvala, hvala, ali to je previše. To ne možemo nositi“. „Možete, morate uzeti!“ „Ne, to je preteško.“ Ali ljudi su već skočili nazad u kamion i odvezli se. U svari smo naš ručak bili planirali za kasnije, ali je svakako bolje par krastavaca pojesti već sada kako bi reducirali teret. Gestikom i mimikom opetovano smo pokušavali ženi s djetetom ostaviti preostale krastavce. Ona o tome nije htjela ni čuti. Tako smo svaki nagurali dva i tri krastavca u naše ruksake i nismo vidjeli drugu mogućnost nego ostatak ostaviti na klupi. Jedva smo prošli nekoliko koraka, i jedan vozač se zaustavio kraj nas i upitao kamo vodi naše putovanje. Ušli smo u razgovor i jako se začudili kada je Dario ispričao kako je sa svojom cijelom obitelji mnogo godina putovao po cijelom svijetu. Zahvaljujući dopisnom tečaju brinuo se i za obrazovanje svoje djece. Ponekad bi Dario radio tri mjeseca kako bi zaradio novac. Tek sada su za jedno vrijeme morali uzeti stalno boravište kako bi dvoje djece moglo pohađati fakultet. Pozvali su nas da ih posjetimo u Francuskoj. Obitelji koja se do danas snalazi bez mobitela mogli smo dati preostale krastavce. Njima je odmah bilo jasno da nismo mogli nositi sve sa sobom. I radovali smo se da nas je Bog tako bogato obdario da smo od obilja mogli darivati druge.

Tri dana kasnije opet smo se čudili kad su Paul i Monika, koje smo susreli u Selcuku, zastali pored nas sa svojim vozilom za stanovanje. Poseban doživljaj u ovom slučaju je bilo to da nas je samo jednu okuku prije zaustavila žena riječima „Gusa, gusa“, i pružila masu zelenog povrća prema nama, više nego što smo mogli pojesti. Još jednom smo od obilja mogli dijeliti s drugima, i Paul i Monika su na taj način upoznali jednu novu vrstu voća. Za nas ovakvi susreti nisu slučajnost.

Jednom nam je nakon kupovine voćnog soka jedan prodavač darovao još dva krastavca. Stavili smo ih u ruksake i nakon dva sata jeli hranjivu juhu. Bilo je prvi put da uz to nije bila servirana salata. Sjetili smo se krastavaca i čudili kako je Bog i ovdje divno brinuo da u pravo vrijeme dobijemo potrebne namirnice. To je važna nadopuna, za naše pojmove, ljepljivom bijelom kruhu. Nazivamo ga još i „kruh za slaganje“ jer ga sasvim jednostavno složimo i bez problema spremimo u ruksak. U gradu se uvijek radujemo kad nađemo hranjivi crni kruh.

Kad smo bili u posjeti Heidi iz Njemačke, ispekla nam je predivan crni kruh. Upoznali smo je na cvjetnicu u crkvi. Taj dan smo kratko razgovarali s jednim mladom Turkinjom (Video). „Zašto se to u stvari zove cvjetnica?“ pitala je. Hanspeter joj je objasnio da je Isus tjedan dana prije razapinjanja jašući na magracu ušao u Jeruzalem i svi su mu klicali:: „Hosana!“ Uz to su mahali palminim granama pred Isusom i polagali ih na put. (Matej 21). „Cijelo sam svoje djetinjstvo provela u Njemačkoj i ni jedan jedini put mi nitko nije objasnio zašto se slavi Uskrs. Znala sam samo da se sakrivaju jaja. Ova izjava mlade žene potakla nas je na razmišljanje. Uz iznimku nekoliko turističkih mjesta ovdje se i u najmanjim selima pet puta na dan uzvikuje vjerovanje. A u Europi se niti jednom ne govori o najvažnijoj kršćanskoj svečanosti.

Veselimo se jer tijekom pješačenja imamo jako puno vremena razgovarati s Isusom. On unosi boje u naš život. Također doživljavamo da mnogi različiti doživljaji mogu obojati svakodnevicu.

Slično kao i marama koja postaje ljepša kada se različite boje dodaju jedna drugoj (Video). Ponekad se čudimo novim, potpuno neočekivanim otkrićima. Nedavno nam je npr. postalo jasno da mi i koze imamo neke sličnosti: svi lijepo na rub ceste deponiramo stvari koje su maknute s kolnika (Video). J

Naš Otac u nebu nas je zadnjih mjeseci izvanjski i u nutrini bogato obdario. Njemu, našim zemaljskim majkama i očevima, našim moliteljima i sponzorima i svim praktičnim pomoćnicima zahvaljujemo od svega srca!

Proljeće puno veselih boja žele vam

Hanspeter i Annemarie

 

Homepage: www.BaselJerusalem.info

Fotos: http://baseljerusalem.wordpress.com/category/fotos/

Videos: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u


Okretište

April 20, 2011

Jedan cijeli dan ljuljali smo se u turskim brdima u lažnoj sigurnosti. Najmanje četiri osobe su nam potvrdile da je reklamna ploča uz rub ceste u redu i da je navedeni hotel 31 km dalje otvoren. Uvijek iznova padnemo na tome da vjerujemo u nešto krivo samo jer je tako napisano. I pri tome smo već u Grčkoj čuli rečenicu: „Ne vjerujte svemu što stoji na internetu!“ Stigosmo na cilj, hotel je svakako čekao, samo napola raspadnut. Dakle, tamo smo se pitali gdje je zaštićeno mjesto za naše šatore. Raspravljali smo ali ipak svaki je kreativan prijedlog s naše strane naišao uvijek ponovo na odbijanje. Konačno su nam dozvolili spavati u vrtu pod krovom bara. Stablo u sredini onemogućavalo je doduše postavljanje našeg šatora, ali smo se nadali u našim toplim vrećama usprkos hladnoći i kiši dobro proći. To je izgledalo kao najbolje rješenje. Budući da smo sljedećeg jutra planirali rano ustati i da je naša zaliha za brdsku etapu bila oskudna, odlučili smo se pojesti nešto u još otvorenom restoranu. Kako smo bili jedini gosti, stalno nas je svo osoblje promatralo i raspravljalo – baš kao i mi.

I na našem putovanju puno smo raspravljali, trenutno o Pavlovom životu. Prvo je bio prvoklasni progonitelj kršćana. Onda je u Damasku susreo Isusa i doživio okret (Djela apostolska 9) i konačno svuda pričao da je Isus židovski mesija. U Antaliji smo iznajmili auto i slijedili tragove njegovog prvog putovanja. Kad je onda stigao u Pergam (Video) morao je progutati razočarenje jer Ivan Marko nije više htio ići s njim koji se opet vratio u Jeruzalem. U Antiohiji (Video) nam je postalo jasno da su Pavla i Barnabu poticali da govore, ali onda su ih ne zbog teoloških razloga nego iz puke zavisti – potjerali i progonili. I u Ikoniju (Video) su morali bježati. Tamo su ih htjeli kamenovati. I u Listri (Video) se dogodilo nazamislivo: zavidnici iz Antiohije i Ikonija su ih slijedili do Listre, uzbunili narod protiv Pavla i kamenovali ga. Kratko prije toga Pavao je ozdravio još jednog uzetog i on i Barnaba su se morali braniti da ih ne štuju kao bogove. Tako se brzo može okrenuti list. Sada je kamenje bilo bačeno i mnogi su mislili da je Pavao mrtav. Ipak, opet se ustao, i sljedeći dan s Barnabom otišao u Derbe (Video). I kada je čovjek fit potrebna je energija za hodanje po turskim brdima, ali nakon kamenovanja učiniti tako nešto pravo je čudo. U Derbi nas nije dotaklo to što ni jedno zeleno brdo ne stoji a da nije iskopavano po njemu, niti niske tempereture od 4 stupnja, nego Pavlova odluka. Koliko bi jednostavno bilo za njega nakon svih patnji i progonstava otići direktno u Tarz. “Okretište Derbe” nazvali smo njegovu odluku da jačanje vjernika postavi na kao tako važan prioritet da se odlučio, ako bude potrebno, podnijeti još jedno progonstvo i vratiti se nazad.

Od Derbe smo nastavili dalje u pravcu centralne Turske i posjetili smo Kapadokiju (Video) , jedinstveno čudo prirode u tamošnjem prirodnom stjenjaku. Divili smo se kako su ljudi maštovito od kamena tufa izgradili stanove, crkve (Video) kao i ogromne podzemne gradove do deset katova u dubinu podzemlja (Video). Božja kreativnost u njegovom stvorenju i ljudsko korištenje su nas često zadivili. Dojmile su nas i mnoge očuvane crkve i kapele. Progonjeni kršćani u podzemnim gradovima nisu naišli samo na zaštitu, nego su sudjelovali i u njihovom proširenju. Kakav dar da je poruka Isusa Krista preživjela mnoga progonstva. Ovca koja putuje s nama osam mjeseci uvijek nas ponovo na to podsjeti da je Isus Božje janje koje nosi grijehe svijeta (Ivan 1,29). I Isus je morao puno patiti. Čak su nekim ljudima ekstra platili da šire laži nakon Isusova uskrsnuća (Matej 28,12.13). kako lijepo da na Uskrs možemo slaviti njegovu pobjedu nad smrti, i ako će nam ove godine nedostajati uskrsni kolač.

Ipak, nazad u turska brda. Mi smo, dakle, za večerom sjedili pred očima okupljenog osoblja koje raspravlja, u očekivanju noći pod više manje otvorenim nebom na gotovo zimskim temperaturama, kad je naša situacija odjednom dobila zaokret. Ponudili su nam jedan prostor u kojem smo smjeli prenoćiti čak besplatno. Bili smo tako zahvalni da smo im darovali džepni nožić koji smo nosili od Grčke. Više nerado Annemarie je „darovala“ svoju zelenu bluzu sljedećeg dana, i to nepažnjom. I jedan gubitak može donijeti nove boje u život. Navečer smo na jednoj benzinskoj na 1500 m visne i uz vrlo niske temperature upoznali prvog Turčina koji je nekako razumio da ne trebamo ni vise ni manje nego jedno zaštićeno mjesto za naš šator. U Grčkoj i Turskoj je izgleda nepoznata riječ “pješačiti”. Ljudi parkiraju svoj auto na ulici direktno pred dućanom jer im izgleda nemoguće preći pješice par metara od parkirališta do dućana. Zato im je također teško palo razumjeti naš poduhvat. Mustafa nam je ipak na benzinskoj poslužio topli čaj, pokazao je na “robau” jednog restorana I dozvolio nam da tamo kampiramo. Sljedeći dan smo usprkos “doručku na benzinskoj” i kišici dobro napredovali. Da smo u sedam dana mogli preći 240 km preko brda za nas je malo čudo.

Ali sada nas čeka sljedeći izazov. Na cesti uz obalu u smjeru istoka na žalost se ne ide ravno. Cesta puna okuka koja više puta osvaja velike visine uštedjet će nam odlazak u saunu. Uz te izglede nam je trebalo malo više hrabrosti staviti ruksake na leđa i krenuti tim putem nakon što smo ga razgledali autom. Mali vrhunac je bio da se sada možemo definitivno odvojiti od zimske odjeće i tako umanjiti težinu tereta. Za nas je to bio veliki dar kad smo u Antaliji kod Lee i Paula na pet kreveta raširili naše ukupno „kućanstvo“, iznova ga sortirali i onda svu odjeću mogli oprati u perilici rublja. Začuđujuće čemu se čovjek može veseliti u nekoj drugoj životnoj situaciji. J

I vama od srca želimo sretne Uskrsne dane!

Hanspeter i Annemarie

 

Homepage: www.BaselJerusalem.info

Fotos: http://baseljerusalem.wordpress.com/category/fotos/

Videos: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u

U aktualnom časopisu Zeitschrift „family“ (03/11) izišao je jedan članak o našem putovanju (već na kioscima).


Skretanje do Patmosa

März 31, 2011

Prije nekoliko dana nas je dosegla ova vijest: „Moram vam saopćiti da ste veliki dijelom krivi zbog moje odluke da „u visokoj starosti“ naučim baratati kompjuterom! Osnovni tečaj je već iza mene, a u svibnju počinje tečaj interneta. Nisam nikad ni pomišljala da to pričinjava toliku radost! Sada već mogu gledati vašu stranicu, i to me strašno veseli!“ Starije žene nas ponekad zadive. Prije našeg putovanja je npr. jedna 100-godišnjakinja koju je Annemarie redovito posjećivala, izrazila je posebnu želju: „Bi li mi, molim vas, mogli pročitati posljednju knjigu u Bibliji, Otkrivenje?“ Annemarie joj je rado ispunila ovu želju i prilikom svake posjete pročitala nekoliko stihova. Osim toga, Annemarie je sama sebi za ohrabrenje često čitala poglavlja 4 i 5.

I sada smo stvarno na našem putovanju završili na mjestu na kojem je apostol Ivan pisao ovaj tekst (video). U turističkoj brošuri stoji: „Godine 95 n.Kr. ljubljenog Isusovog učenika, Ivana, car Domicijan je poslao u progonstvo na Patmos. Tijekom svog boravka na Patmosu Bog šalje Ivanu više vizija u kojima mu pokazuje kraj svijeta. Ova Božanska poruka, Otkrivenje, danas je dio Novog zavjeta. Iako je Otkrivenje teško za razumjeti, ipak se radi o poruci koja daje nadu, kršćanima proriče pobjedu nad zlom i navještava novi svijet.“ Na putu do Jeruzalema smo sada na mjestu gdje je Ivan pisao o novom Jeruzalemu (Otkrivenje 21 i 22). To nas posebno dira.

Dirljiva su također bila i mnoga mjesta i ljudi koje smo susretali u posljednje vrijeme. Jednom se jedan auto okrenuo i stao pored nas. Vozač se raspitao da li i mi putujemo za Filadelfiju (video). „Da, mi posjećujemo mjesta koja se spominju u Bibliji. Pružio nam je pola kruha, ispričao kako potječe iz Brazila i također posjećuje gradove iz Otkrivenja 2 i 3. Na našoj vizitki smo mu pokazali naš put od Bazela do Jeruzalema. „Jeste li vi kršćani?“, upitao je. Na naše „Da“ dao nam je još jednu jabuku, poželio nam sretan put, okrenuo auto i otprašio.

Čuđenje druge vrste doživjeli smo u Laodiceji (video). Tako su pomoću dizalice opet slagali veliko kamenje jedno na drugo kako bi pokazali kako je grad ranije izgledao. Nešto posebno je također da se od tamo direktno vide velike naslage vapnenca bivšeg grada Hijerapolisa, danas Pamukkale (video). Prije se topla izvorska voda iz Hijerapolisa vodila do Laodiceje, te pomiješana sa specijalnim korjenom mogla crne tkanine bojati u purpur. Hijerapolis je u spomenut u poslanici Kološanima. Posjetili smo i grad Kolos, a na tom malu brdu nas je dočekalo samo jedno malo iznenađenje (video).

U gradu Efezu (video) s njegovim grandioznim iskopinama susreli smo drugi ekstrem. Dojmljiva je Marijina crkva jer se tamo 431. n.Kr. održao koncil u Efezu. Tamo je bilo raspravljano kako treba razumjeti Isusovu izjavu da je jedno s Ocem. Nedaleko od ovih iskopina u Selcuku se nalazi Ivanov grob koji je na otoku Patmosu pisao Otkrivenje. Samo par stotina metara odatle Doris i Mihail vode jedan kafić (video). Tamo smo uživali u predivnom švisarskom jelu, rösti. U nedjelju smo s njima otputovali u Izmir (video). Grad u kojem smo sudjelovali na jednom bogoslužju prije se zvao Smirna. Onda nam je u Miletu, na putu za Patmos, teško pao rastanak od jedinstvenog žabljeg koncerta (video).

Posljednjih tjedana nije nam nedostajalo raznolikosti. Sada se pred nama nalazi Gotthard, druga točka po visini na našem putovanju (1460m). Prije nego krenemo putom prema Antaliji, prvo vozimo trajektom za Bodrum, onda za Efez i konačno za Denizli, gdje je počelo naše skretanje na otoke.

Iznova ojačani i iznutra bogato obdareni izletom do Patmosa pozdravljaju vas

Hanspeter und Annemarie

Homepage: http://www.BaselJerusalem.info

Fotos: http://baseljerusalem.wordpress.com/category/fotos/

Videos: http://www.youtube.com/user/BaselJerusalem?feature=mhum#g/u